Regije Vijesti

Jedni gladuju, drugi nemilice bacaju hljeb: Na smetlištu u BiH dnevno završi 1.000 tona hrane

Sviđanja

Dok mnogi građani jedva preživljavaju, često zahvaljujući komadu hljeba iz nekog kontejnera, u BiH na deponijama dnevno završi najmanje 1.000 tona hrane.

Prema rezultatima godišnjih analiza javnih preduzeća, samo u Sarajevu, Tuzli i Banjaluci dnevno se baci oko 500 tona hrane. Osim namirnica koje imućniji građani svakodnevno deponuju u kontejnerima, nisu za zanemariti ni količine hrane koje neiskorištene propadnu u trgovinama, marketima, ugostiteljskim objektima.

Evropski parlament svojevremeno je pozvao zemlje EU da donesu zakon koje bi građane i privrednike obavezao da svu neprodatu ili nepojedenu hranu doniraju u humanitarne svrhe, umjesto što je bacaju. To bi mnogo značilo ljudima koji nemaju nikakvih primanja i pomoći sa strane, ali i onima koji rade za siću ili primaju minimalne penzije.

Javna je tajna da više od 30.000 građana u BiH preživljava zahvaljujući besplatnom obroku iz neke javne kuhinje, a sve više je i onih koji dnevne potrebe za hranom zadovoljavaju prekopavajući po kontejnerima.

Naspram njih su oni imućni koji ni u najmanjoj mjeri nisu prisiljeni da vode računa o racionalnoj upotrebi hrane, jer zarađuju svote od kojih se običnom smrtniku vrti u glavi. Oni nemilice kupuju i kuvaju u daleko većim količinama od potrebnih, pa se gotovo svakodnevno dešava da iz njihovih domova pune kese kako svježih namirnica, tako i pripremljene hrane, završavaju u kontejnerima.

Ne treba biti mnogo mudar, pa konstatovati da je riječ o lošoj pojavi, s obzirom na to da su i podaci UNICEF-a pokazali da svaki peti stanovnik BiH živi ispod granice siromaštva. Zato je krajnje vrijeme da pođemo razmišljati kako se ta hrana može ponovo upotrebiti, dok je zdravstveno bezbjedna, poručuju naši sagovornici.

Željko Tatić, predsjednik Udruženja ugostitelja RS, predlaže da bi bilo dobro da restorani i marketi koji u ponudi imaju gotova jela, donesu odluku da sve što ne prodaju, nakon zatvaranja podijele građanima.

– Kad bi svaki ovakav objekat dnevno nahranio desetak ljudi, to bi bila velika stvar. Takođe, niko ne bi imao razloga da strahuje da li je ta hrana zdravstveno ispravna, jer bi se podijelila u istom danu kad je napravljena – objašnjava Tatić.

I on se slaže da je poražavajuće da u kontejnerima završavaju velike količine hrane, dok mnogi ljudi bukvalno gladuju.

– Moja praksa ugostitelja pokazala je da se najviše namirnica baci na svadbama, umjesto da odmah nakon slavlja jela koja nisu brzo kvarljiva, budu proslijeđena javnim kuhinjama, sigurnim kućama, domovima za nezbrinutu djecu, odnosno, socijalno ugroženim kategorijama. Slažem se da nam treba zakon koji bi uredio ovu problematiku, što bi bio prvi korak u borbi protiv bacanja hrane – poručuje Tatić.

Kad bi zaživjela, ovakva praksa bi posebno dobrodošla penzionerima, među kojima većina sebi može da priušti samo dovoljno hljeba.

– Trećina ove populacije je u ekstremnom siromaštvu, što znači da su ti ljudi bukvalno gladni. Neki preživljavaju zahvaljujući javnim kuhinjama čiji su kapaciteti, nažalost, ograničeni. Drugi nemaju izbora nego da u kontejnerima traže nešto hrane da bi preživjeli – kaže član banjalučkog Udruženja penzionera Nenad Ratković.

Dodaje da bi svi oni bili više nego sretni da znaju da će u nekom marketu ili restoranu dobiti večeru.

– To bi, ujedno, bila prilika da malo osvježe svoje oskudne jelovnike, na kojima su uglavnom tjestenina i krompir – ističe Ratković.

Činjenica je, naime, da građane BiH nikada nije dijelio veći socijalni jaz, zbog čega i imamo one koji se razbacuju i one koji su željni svega.

S jedne strane su ljudi koji na svojim bankovnim računima imaju milione, a na drugoj cijela armija onih koji bukvalno preživljavaju zahvaljujući nečijem milosrđu. Ovi prvi su u grčevitoj borbi da što više povećaju svoj imetak, a drugi muku muče sa praznim džepovima,  prisiljeni da na tanjir pasulja i četvrt hljeba strpljivo čekaju u redu ispred neke javne kuhinje.

Iz udruženja potrošača poručuju da je, s obzirom na pomenutu armiju nesrećnika, bacanje hrane neviđeni zločin. To je, kako ističu, dokaz da sit gladnom ne vjeruje, odnosno, da imućne nimalo ne sekira što im komšije posrću od gladi.

Najviše bacamo za praznike

Prema nekim procjenama, građani pred slave, Novu godinu i ostale praznike, u prosjeku kupuju najmanje 30 odsto namirnica više, no što je realno potrebno. Kad slavlja prođu, pripremljena jela završavaju u korpama za otpatke.

– Oni koji imaju za bacanje, trebalo bi da višak hrane ostavljaju na mjesta odakle ih mogu uzeti oni koji nemaju, a ne da ih nemarno bacaju u kontejnere sa ostalim otpadom. Tako bi, makar u maloj mjeri, pomogli da se nahrane ljudi koji, nažalost, nemaju sredstava za život dostojan čovjeka – poručuju iz Udruženja za zaštitu potrošača.

Izvor: Euro Blic

Podijeli vijest